I can't live the lie, I am just what you see, I'm not the next of them, I am the first of me

srijeda, 03.12.2008.

Tebi...

U zadnje vrijeme mi se često motaš po glavi... ne znam zašto... ili znam?

Od dana kad sam te upoznao u meni stalno neki glasić javlja da si nešto posebno. A kako i ne bi, svi ljudi su posebni po nečemu što ih čini jedinkom za sebe. Ali to nije onaj običan glasić- ovo je nešto puno dublje, nešto puno jače.

Jesi li ti ta?
Jesi li ti onaj dio slagalice života koji tražim kako bih popunio prazninu koja nedostaje u cijelom liku? Taj mali komadić nije velik, ali se vidi praznina kad se malo bolje pogleda. Ne znam... to valjda samo srce zna...

Koliko sam te puta sanjao više ni sam ne znam- i svaki put kad zaklopim oči samo tebe vidim. I uvijek vidim taj tvoj osmijeh koji mi iznova uljepša dan svaki put kad se vidimo. Želim te viđati češće nego u snovima, želim taj osmijeh sakriti od svijeta... ali kako bi onda bila posebna bez tog osmijeha?
Možda po sjaju u tvojim očima? Možda... ali, bi li taj sjaj nestao ako ti ukradem taj osmijeh? Ne znam... jedino znam da, kad se zagledam u tvoje oči, vidim jedan drugi svijet, svijet u kojem nema mjesta za tugu i suze... Plačeš li ikada?... Sjaji li se tvoje lice nakon prolivene suze? Jer tvoje suze su i moje suze, tvoja bol je i moja bol... Da mogu, svaku suzu koja dotakne ti obraze bih bacio u blato... ali, suze su znak da ti je do nečega zbilja stalo... tebi možda lijepo stoje, ali ću se potruditi da ih nikada ne vidim na tvome licu....

Dugo vremena sam se pitao: je li ti išta značila ona noć? Jer meni je, najiskrenije... Čim su tvoje usne prvi puta dotaknule moje imao sam osjećaj da sam dotaknuo nebo... usne su ti tako meke i nježne... nadam se, ako mi daš priliku, da će me te usne opet tako ljubiti...
Sviđaš mi se.. ne znaš koliko...

Malena, želim te upoznati... želim znati sve o tebi... želim biti onaj kojeg ćeš zvati u sitne sate samo da mi kažeš da me voliš... želim biti taj koji će biti uz tebe kada dođu crni dani... i ako se, ne dao Bog, ikada razboliš, želim biti onaj koji će bditi uz tvoju postelju, nositi ti čaj, brinuti se o tebi da nam što prije ozdraviš i da nas opet počastiš tim svojim osmijehom....

Malena... jedva čekam da te opet vidim!!

petak, 14.03.2008.

Ode Ches u zaborav...

Ne da mi se više.

No more posts- možda samo komentiranje. Čital bum vas i dalje.

Malo sam razmišljal o tome, i bolje da prestanem pisat nego da bezveze trkeljam o nečemu kaj nema veze s vezom, a samo mi uzalud oduzima vrijeme koje mogu utrošit na neki drugi način.

Više od godinu dana vođenja bloga je po meni sasvim dovoljno dugo vrijeme i sad sam se fakat zasitio bloga.

Hvala svima kaj ste me čitali, kaj ste komentirali moje gluposti, smijali se, naslušali (tu sam malo skeptičan) pjesama koje sam stavljal na blog- upoznal sam nekoliko blogera i blogerica i u stvarnosti su mnogo bolji nego kaj im je sam blog.

It's something unpredictable, but in the end it's right, I hope you had the time of your life.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.